Bok svima!
Ja sam Tara. Ne znam čime sam zaslužila tu čast da vam se prva obratim, s obzirom da sam se iz zajednice čiji je ovo blog, odselila prije godinu i pol dana. No, nije niti važno.
U dvorištu gdje žive (ili su živjeli) moji prijatelji koji će vam u budućnosti pričati priče, živjela sam oko mjesec dana. Imala sam sreće, pa me prijatelj mog prijatelja koji će tipkati ove naše tekstove, našao na pecanju. Bila sam jako mala i uplašena, jer me netko ostavio samu i gladnu. Ovdje sam živjela mjesec dana, a onda sam uspjela izaći u 24 sata. Nevjerojatno je kako vam novine i publicitet mogu promijeniti život. Dok sam bila sama i odbačena, činila sam se sama sebi ružnom i neuglednom, no kada sa su novine počele pisati o meni shvatila sam koliko sam zapravo lijepa i poželjna. Ljudi su se doslovce pomamili za mnom i bilo mi je žao moje braće i sestara što i za njih nisam mogla iskoristiti svoje veze u medijima.
Uglavnom, sada sretno živim u obitelji gdje me svi vole i osjećam se važnom. Mogu reći da živim život dostojan psa, što je rijetkost baš kao i u svijetu ljudi.
Svrha i cilj priča koje će vam ispričati moji pseći i mačji prijatelji je da bude što više životinjskih sudbina poput moje, a što manje ovakvih. (Moj bi nekadašnji gazda rekao: ako postoji statistička neminovnost da se rađaju djeca s teškoćama u razvoju, neka se takva rode ovoj djevojci čisto zbog ravnoteže.)
Pseći pozdrav do javljanja nekog od mojih prijatelja!
Nema komentara:
Objavi komentar