Simpa - maca koja priča

Bok ljudi!

Ja se zovem Simpa. Na ovoj sam slici ispala super, jer se ne vidi koliko sam debela.U prirodi izgledam drugačije.Imam guzicu ko' kontejner, a trbuh mi visi do poda. Uz to moj gazda za mene kaže da imam neku mačju psihičku bolest . dakle da nisam normalna. Sva sam strzana.

Najzanimljivija stvar koja mi se desila u životu, prama pričanju ljudi, je to da sam u flashu svoje strzanosti svojom debelom guzicom zapela za žicu od laptopa, te ga povukla sa stola i razbila. 

Uglavnom, kad krenem  rušimsve pred sobom.

Što se druželjubivosti tiče, osim sa gazdomi gazdaricom, ne mazim se s nihim, jer mi svi izgledaju sumnjivo.

Od ostalih svojih osobima, izdvojila bih da puno pričam. Zapravo pričam cijelo vrijeme, čim vidim da je u blizini gazdarica ili gazda.

Žao mi je što na sljedećim izborima neće biti niti jedne stranke mačaka, jer mi se za ove sačinjene od ljudi ne isplati izlaziti na biralište.

Morat ću se po tom pitanju konzultirati sa drugimmačkama u susjedstvu.

Mijau!

Sretni pas Felix

Bok!
Ja se zovem Felix. Zapravo, u vremenu od kada je ova slika, nisam još imao ime. Ja sam također pronađen uz rub šume, gdje me vjerojatno netko ostavio. Kažem vjerojatno, jer se ne sjećam dobro. Ili se možda uopće ne želim sjaćati takvih stvari. U svakom slučaju, imao sam sreće što su me prvo vidjeli ljudi, a ne lovci. U ovoj sam životinjskoj obitelji stanovao dva-tri tjedna u kolovozu 2008. Relativno sam brzo udomljen u jednu dobru obitelj pored Jastrebarskog. Tamo me dočekao jedan mačak i jedna mala curica, s kojima sam se brzo sprijteljio. U vrijeme kad sam bio ovdje, ispred dvorišta je živio pas tornjak, kojeg je opisao i Boky, no ja sam sa njim imao sasvim dobar odnos. Znate kako se kaže: Sve je relativno!
Danas mi baš nije do priče, paje ovo sve od mene.
Svim izgubljenim psima i mačkama želim sudbinu poput moje, a vama koji ste me čitali laku noć!

Boky

Ja se zovem Boky.
Zapravo pravo ime mi je Boško, a dobio sam ga zajedno sa mojom pokojnom sestrom Buhom, tako da smo se zvali Boško i Buha. Sestra je jesenas bila eutanizirana, jer je iz nerazjašnjenih razloga zadobila ozljede glave koje nisu bile izlječive. Bila je jako dobra i sa njom je otišao dio mene, no o njoj će biti priče drugi puta, jer se sav rastužim kad pomislim na nju. Krv nije voda i fali mi!
Ja sam imao teško djetinjstvo. Kao male nas je našao gazda dok se vraćao iz šetnje s Rexom (psom kojeg su vjerojatno ubili lovci, a čija je slika na zaglavlju ovog bloga). Bili smo ostavljeni u papirnatoj vreći ispred dvorca Lukavec. Kao jako malog ugrizao me pas Medo "marke" tornjak, pa znate da je puka sreća što vam danas ovo pričam. Taj je pas došao ispred dvorišta i tu čekao bolje dane (koje je i dočekao,noo tom divljaku  će vam pričati netko drugi), a bio je jako ljut što nije mogao u dvorište zbog Rexa. Rex i on su se mrzili najviše na svijetu, a onda sam ja bio kolateralna žrtva te netrpeljivosti. Nisam niti bježao, jer se nisam nadao takvom ponašanju. Pa navikao sam na Rexovu njemačku profinjenost i pritom zaboravio da je Medo bosanac.
Uglavnom, imao sam sreće.Gazda me tri tjedna hranio na dudicu mješavinom hrane i antibiotika. Ozljede su zacijelile, no tri kvrge veličine oraha koje nosim na trbuhu, podsijećaju me na tu nedaću koja me je snašla.
Kad sam bio malo veći, sa sestrom Buhom išao sam na "rezanje jajcof". Meni su odrezali jajca, a nju su izrezali i isto joj nešto radili. Iako ne znam što su uzeli njoj, jer se nije vidjelo, ona se osjaćala mnogo gore.
Vjerujem svojim ljudskim prijateljima kad kažu da je to dobro za mene, jer sam siguran da me vole, no nije mi jasno zašto to onda ne rade i sebi. Vidjevši do sada što sve po svijetu hoda na dvije noge, a da nisu kokoši (u štiklama), smatram da bi ljudima češće trebalo rezati jajca nego nama mačkama. Ipak, o tome na žalost odlučuju ljudi.
Ne poznajem mnogo mačaka, osobito ne muških, no moj gazda kaže da sam ja mačak-ljudina, makar ja ne znam kako bih to protumačio.
Eto, želio sam vas sve pozdraviti, a u skorijoj budućnosti osvrnuti ću se i na neke aktualne teme.

Do tada: mjau, mjau!

Lovačka kaubojština

Dobar dan!
Ja se zovem Pipika i sasvim sam slučajno upravo ja današnji pripovjedač. Prvo ću vam se kratko predstaviti. U ovoj sam se obitelji pojavila sasvim slučajno kad sambila jako mala. Naime, kao i većina pasa koji su prodefilirali (ili kao ja ostali) ovim domaćinstvom ostavljena je od strane nekih zlih i bešćutnih ljudi negdje u šumi u blizini ovog dvorišta. Sada imam 8-9 mjeseci i super se osjećam,jer sam voljena. Eto, toliko o meni.

Danas sam bila na trčanju sa svojim gazdom na nasipu oteretnog kanala Sava-Odra između mjesta Lukavec i Donja Lomnica pored Velike Gorice (15 km od Trga Bana Jelačićau Zagrebu). Kada smo završavali s trčanjem, vidjeli smo tri lovca kako ubijaju fazane na tri metra od županijske ceste kojom prolaze ZET-ov i školski autobis, te oko 100 metara od prvih obiteljskih kuća. Moj je gazda odmah nazvao policiju, te prijavio kršenje Zakona o lovstvu, Zakona o oružju i Kaznenog zakona u smislu dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom. Potom je uzeo telefon i snimio lovca sa puškom na opisanom mjestu. Druga dva lovca već su se tada udaljila, no i njih je uspio snimiti, no relativno daleko za snimku mobitelom. Snimke možete pogledati na linku i linku. Vidjevši mobitel u ruci,lovac je gazdu pitao: Da li vi to snimate?", na što je gazda odgovorio potvrdno. Nakon gašenja kamere na mobitelu, lovac je zapisao registraciju na našem automobilu, te uz ostale prijetnje rekao da će stvar prijaviti policiji.Gazda je na to rekao da slobodno sačeka, jer je policija već na putu. Na to se lovac lagano uznemirio i počeo vikati da nije on puca, već kolega. Na gazdin prijedlog da tada pozove kolegu, dotični je lagano prijetećim tonom rekao: "Sada će ti doći kolega!". Nakon nekoliko bezuspješnih povika: "Ante, dođi! Čovjek je pozvao policiju.!, kolega je uzvratio: "Nek je! K'o jebe i njega i policiju" i nastavio u kaubojskoj maniri tamaniti fazane 100-tinjak metara od obiteljskih kuća. Umjesto da Ante dođe, gospodin "Žutokapić" se udaljio. Nakon 20-tak minuta je došla policija, uzela podatke od gazde i uputila se prema lovcima koji su već bili duboko u žbunju vreća punih fazana. Zbog sve većeg tereta sporo su se kretali, no unatoč tome sumnjam da je policija bila dovoljno brza. Možda je. Tko zna. Na moju sreću odbili su da gazda pođe s njima, pa nisam sama morala ostati u našem autu.
Kada smo došli kući, gazda je stvar poslao u Večernji list, te se nadamo da će novine imati interesa pisati o kaubojštini lokalnih primitivaca, koji su radi svog devijantnog hobija upražnjavanog na nezakonit način, u stanju dovoditi u opasnost lokalno stanovništvo.
Ovo je samo najnoviji slučaj koji je gazda odlučio prijaviti u novine i dopustitit meni da ga ispričam. O nekim ranijim slučajevima, koji su prijavljeni samo policiji i kvazilovnoj inspekciji, pričat će vamneki moji prijatelji u nekim novijim postovima.
Do tada Vau-vau!

Životinjski pozdrav!

Bok svima!
Ja sam Tara. Ne znam čime sam zaslužila tu čast da vam se prva obratim, s obzirom da sam se iz zajednice čiji je ovo blog, odselila prije godinu i pol dana. No, nije niti važno.
U dvorištu gdje žive (ili su živjeli) moji prijatelji koji će vam u budućnosti pričati priče, živjela sam oko mjesec dana. Imala sam sreće, pa me prijatelj  mog prijatelja koji će tipkati ove naše tekstove, našao na pecanju. Bila sam jako mala i uplašena, jer me netko ostavio samu i gladnu. Ovdje sam živjela mjesec dana, a onda sam uspjela izaći u 24 sata. Nevjerojatno je kako vam novine i publicitet mogu promijeniti život. Dok sam bila sama i odbačena, činila sam se sama sebi ružnom i neuglednom, no kada sa su novine počele pisati o meni shvatila sam koliko sam zapravo lijepa i poželjna. Ljudi su se doslovce pomamili za mnom i bilo mi je žao moje braće i sestara što i za njih nisam mogla iskoristiti svoje veze u medijima.
Uglavnom, sada sretno živim u obitelji gdje me svi vole i osjećam se važnom. Mogu reći da živim život dostojan psa, što je rijetkost baš kao i u svijetu ljudi.
Svrha i cilj priča koje će vam ispričati moji pseći i mačji prijatelji je da bude što više životinjskih sudbina poput moje, a što manje ovakvih. (Moj bi nekadašnji gazda rekao: ako postoji statistička neminovnost da se rađaju djeca s teškoćama u razvoju, neka se takva rode ovoj djevojci čisto zbog ravnoteže.)
Pseći pozdrav do javljanja nekog od mojih prijatelja!